Mosa Bavlju ideja i naziv su nastali dok sam trčao. Prvo ideja, a nešto malo kasnije i naziv. 2023. godine nakon razgovora s frendom Prkom u kojem mi je on rekao da trči nešto sporijim ritmom između mostova na Savi znao sam da to moram probati. Moje trčanje do tada je bilo dosta jakim ritmom i to kratka dionica od 4 km i to bi me zadovoljilo. Kada sam probao ovaj sporiji ritam u kojem sam mogao kontrolirati disanje nešto u meni se prelomilo.

Noge me nisu boljele, uživao sam u svakom koraku, odjednom je trčanje postalo za mene takva sloboda o kojoj nisam mogao ni sanjati. Nakon 5 km nisam više bio u glavi. Vidio sam rijeku, čuo sam ptice i miris livade ispunio mi je nosnice. Toliko mi je bilo lijepo da nisam ni primijetio da sam istrčao 8 km što je daleko veća kilometraža koju sam do tada istrčavao.

Taj trk od 8 km, kao i gluma prije dvadeset godina donio mi je iskreni kes na lice. Već neko vrijeme sam tražio izazov koji će biti toliko velik i sulud da će zvučati apsolutno neshvatljivo svima oko mene i meni, a od mene će tražiti sve moje mogućnosti i znanje koje tek moram svladati.

Kopalo me već duže vrijeme da želim dati svoje tijelo i svoje sposobnosti društvu u kojem živim jer znam da je to ispravan način. Dati, a ne tražiti ništa nazad me oduvijek ispunjavalo, a to sam intenzivno i osjetio u svom životu kada su mi ljudi pomogli da završim studij glume u Engleskoj.

Kada ti netko da sebe, svoju energiju, svoje sposobnosti samo zato jer mu to srce govori je po meni bit čovjeka i vjerujte mi, to se ne zaboravlja.

Ljubav radi ljubavi.

Život me doveo do stanice da dam ljubav nazad.

Baš sam tada čitao i jednu knjigu “Životni napon” Brandona Burcharda u kojoj on piše o raznim stvarima kako si poboljšati život, i nekako su me se najviše dojmila u tom trenutku dva dijela njegove knjige. Prvi je bio govor J. F. Kennedya Amerikancima da idu na Mjesec i da za to u tom trenutku nemaju znanje, ali će ga razviti, a drugi je bila društvena odgovornost. Poželio sam osmisliti svoju misiju na Mjesec, a da ona ima segment društvene odgovornosti. Taman u to vrijeme sam kako to biva sa sinkronicitetima života napravio i drugu fazu projekta Sveti Ante na poziv svog dragog prijatelja fra Ivana Bradarića u Sisku. Nije svemiru bilo potrebno dugo, i sve te zamisli, spojile su se u jedan projekt.

Nazvao sam Fra Ivana, i rekao mu da želim trčati do njega za djecu i siromašne od Zagreba do Siska. Od bazilike Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu u Zagrebu za koji me vežu velika životna iskustva, i odluke, do samostana Sv. Antuna Padovanskog u Sisku gdje on vodi župu. Rekao mi je dobro. Imaš moju podršku. Nakon toga sam se čuo s Draganom Jankovićem, trenerom Hrvatske ultramaraton reprezentacije, i predsjednikom AK Sljeme. Njega sam našao preko sportskih kolumni, članaka koje je pisao online godinama. Dojmio me se njegov stil pisanja, i teme o kojima je pisao, mogao sam se s određenim segmentima tih tekstova poistovjetiti. Nakon toga sam znao da je on čovjek s kojim moram razgovarati da vidim da li je to izvedivo ili nije. Jako brzo smo se našli, i kada mi je on dao zeleno svjetlo, da je taj pokušaj izvediv, da jedan ne trkač dođe od Zagreba do Siska, u godinu i pol dana treninga, bacio sam se na posao.

Put do Siska sam prvo mjerio kroz Sisak što je ispalo 64 km, i od tuda naziv Mosa Bavlju 64000, ali kada je trener Janković napravio sigurnu i bolju rutu do Siska ispalo je da se ipak radi o većoj distanci, 69.12km cestovnog trčanja. Na prvom izdanju ove utrke 2024. godine skupila se fenomenalna ekipa iskusnih ultramaratonki, i ultramaratonaca, većina ljudi iz Hrvatske reprezentacije koji su ovom pothvatu dali veličinu, i snagu. Humanitarno je prvim izdanjem utrke skupljeno 20.432,86 eur.